U nedjelju, 3. ožujka 2024., napustio nas je dr. med. Josip Detoni, Angelicus od početka Angelicusa, neumorni graditelj našeg zajedništva i nepresušni izvor entuzijazma, mudrosti i umjetničkog zanosa.

Dragi Josipe, u Raj poveli te anđeli!

 

Posljednji ispraćaj predvodit će varaždinski biskup u miru mons. Josip Mrzljak u subotu, 9. ožujka, u 12 sati na groblju u Svetom Juraju u Trnju.

 

Tvoji Angelicusi:

 

„Kad je Bog stvarao svijet, on stvori Sunce: ono izlazi, zalazi i ponovo se vraća.

I stvori Mjesec: on izlazi, zalazi i ponovo se vraća.

I stvori Čovjeka: on dođe, prođe i više se ne vraća.

Ali Tvoje Prijateljstvo ostaje!

Prijatelju moj – Tvoje prijateljstvo je poput Sunca koje prosijava život čovjeka. Ono je najbolji terapeut kad smo osamljeni i povrijeđeni. U srcu prijatelja uvijek se iznova umiruje odjek boli! HVALA TI za sve za što nemam riječi! Prijateljstvo je jače od smrti!“ – Darij

 

„Onako toplo po međimurski uvijek si me pozdravljao prilikom svakog našeg susreta…Uvijek tu za mene u osobnim gubicima, padovima i žalostima ali i u radostima i veselju. Očinska figura, a iznad svega iskren i odan PRIJATELJ. Govorio si da o svemu treba imati širu sliku i u tome si bio neprikosnoven! Sjećam se, jedva bi dočekali kraj svakog našeg koncerta kako bi podijelili svoje doživljaje, emocije i opažanja. U mislima su mi sva naša putovanja, hodočašća, naši prismoki uz pjesmu i razgovor. Svojedobno si napisao:“…I tako punih dvadeset godina pohađali smo glazbenu školu visoke razine i aspiracije. Osjećaj unutarnjeg rasta, neke radosti svakog člana bio je vidljiv u svakoj probi, glazba i pjevanje postala je dio naše vlastitosti, ne više kao razbibriga i zabava hobijem, već ozbiljan posao i s vremenom je postala duboka unutarnja potreba …“ Sve je rečeno! To si bio Ti i to smo mi Angelicusi. Tvoja ostavština je ogromna! Zahvalna za svaki trenutak proveden u zajedništvu, otpuštam te u miru. Jednog dana kada se, kako si rekao, sve posloži po horizontali i vertikali vidimo se uz Tvoj topli osmjeh, raširene ruke i čvrsti zagrljaj uz pozdrav:“Lepa moja, kako si mi?“…“ – Mihajla

 

 

„Erudit. Stručnjak. Čovjek preciznih procjena i pun pozitivne energije, s osjećajem za dobro, za lijepo. Čovjek kakva ovo društvo i ovaj svijet trebaju. Ostavio je neizbrisiv trag u društvu, u zdravstvu, u zboru.“ – IŽ

 

„Dragi Josipe, hvala Ti na svakom zagrljaju i širokom osmjehu koji su me toliko podsjećali na moje neprežaljenje nonne. Hvala Ti na mnogim književnim preporukama, živopisnim dikusijama, poticajima da uvijek gledam šire i dalje od očitog. Hvala Ti na mnogim ohrabrenjima i brizi u mojim bolestima, kao i u učenju. Tvoji “fantastično”, “strašno”, “slabosti” odjekuju u mojim sjećanjima. Kao i sasvim neobične činjenice nepoznatog o poznatom iz tvoje ogromne riznice znanja. Sada sam sretna što sam oštetila onu tvoju knjigu koja mi je ostala na polici sa tvojim štambiljem na prvim stranicama. Kad god slušam Poslanice sv. Pavla apostola čujem Tvoj glas, stanku i vidim misao kako se divi Riječi. Prebivao u beskrajnoj Ljubavi te Riječi!“ – Tvoja Ana

 

„Dragi doktore, odlaziš, ali ostaješ … u srcima, mislima, molitvi i našoj glazbi…“  – Romana

 

„Svako putovanje s Vama, dr.Detoni, bilo je za mene nagrada! Vaše tumačenje umjetnika putovanje je u eteričan svijet njihovih vrhunskih umjetničkih djela! Hvala Vam na tom  nesebičnom iskustvu!“ – Vera

 

„Dragi gospodine Josipe, teško je povjerovati i pretužno pomisliti da više nećete stajati u našim zborskim redovima. Vaš glas neće grmjeti s ostalim basovima. Ne bih to pomislila jer je Vaš mladenački duh prikrivao teret godina što ste ih nosili. Dječačkim oduševljenjem gledali ste na svijet. Analizirali i uživali u ljepotama koje nam nudi umjetnost, prije svega glazba, uživali ste u prijateljstvu i druženju, bili očinska potpora kada je ona trebala. Vaša riječi bile su odmjerene, dobre, lijepe i mudre. Vjerujem da ćete i dalje pjevati negdje gore u nebeskom zboru s ostalim anđelima. Hvala Vam na svemu!“ – Ana R.

 

„Nevjerojatno na koliko vrata jedna osoba može ući u nečiji život… Kada sam nakon mnogo razmišljanja i vaganja odlučila da želim pokušati pjevati u zboru, već na prvoj probi odmah sam srela i neka poznata lica otprije. Držim note tako i pjevam, preko ruba nota uhvatim poznato lice, basovi sjede pored altova pa su se i glasovi bolje mogli čuti, i u jednom trenutku mi se složila slika u glavi – pa da, znaš ono kad si s nekih 10 godina imala laki potres mozga (a to je bila dijagnoza koju smo saznali nakon što su me odveli u bolnicu na snimanje glave), to lice i taj glas bili su uvjerili moju mamu da se ne mora brinuti… I to je, istina, bilo poodavno, a sada smo zajedno, rame uz rame vježbali note. A onda se čovjek okrene unatrag i vidi… prošlo je možda i dvadeset godina, zajedno smo otpjevali mnoge bure i lahore, probijajući se kroz taktove raznih Bachova i Mendelssohna… To je toliko nota da se ne prestaju vrtjeti po glavi. Ako je neka misa na kojoj smo pjevali bila svečanija, onda bi i gužva na koru bila veća. Posebno ako se uz torbe, jakne i note trebalo naći i mjesta za košaricu s posvećenom hranom… a sjećam se, njegova je uvijek bila tako pomno dotjerana… kao što je pomno bio svezan i stručak rascvjetanih grančica koje smo pjevajući nosili u procesiji. Onda je opet jednom prilikom došao do mene na posao i najavio još prije koje knjige trebam pripremiti. Bilo je zadivljujuće koliko je detalja znao o nekim naslovima i autorima, ponekad i više od mene kojoj je to bio posao i struka. A s jednakom je minucioznošću istraživao pozadinu djela koja su se vježbala u zboru. Dobro je bolje upoznati životne prilike u kojima je neki kompozitor stvarao, kako su njegova djela bila prihvaćena – da li je za njih bilo razumijevanja… pa još ono što je skladatelja poticalo, kako i gdje je djelo bilo prvi puta izvedeno… tko je još u Hrvatskoj, ili možda čak u našem Varaždinu to djelo već izvodio… eto, nekako ti ulijeva mir i sigurnost kad vidiš da netko pokraj tebe sve te podatke upija kako bi ponovna izvedba, ona naša, bila čim dojmljivija, jer je volio te informacije podijeliti, i to s takvim emocijama da shvatiš da je on već duboko istražio što se moglo istražiti. Bio je naša mala hodajuća enciklopedija. Svakako inspirativno. A onda, opet, jednoga dana bili smo se sreli na vrtićkoj priredbi. Bio je Dan očeva. Djedovi su također bili dobrodošli. Pa sjednemo zajedno (osim zborskih) i na one male – vrtićke klupčice! I ponosno smo gledali i slušali našu djecu ili unuke kako ozareno nastupaju. Eto, tako nas život spaja na različitim frontovima. Bijemo bitku života. Uz voljene. Obitelj. Prijatelje.“ – J.K.

 

 

“Samo doviđenja, predragi naš dr. Detoni. U našim srcima živjet ćeš dok god dišemo. Počivao u miru.” – Vlasta

 

 

„Bio je jako drag čovjek, dobri duh angelicusa i živa enciklopedija. Uvijek je vodio brigu o bolesnim članovima zbora, zvao da čuje kako smo. Jako će nam faliti naš dragi Joža.“ – Dragica

 

„Vječni trag u beskraju utkan u dušu Angelicusa.“ – Darko

 

„Dragi Josipe, hvala za svaku riječ, smijeh, pouku. Hvala što si mi pokazao da je život predragocjeno putovanje koje trebamo do kraja živjeti punim plućima. Ostavio si neizbrisivi trag u našim životima. Do ponovnog susreta na poljanama zelenim.“ – Silvija

 

„Dragi naš dr. Detoni, Još ne mogu shvatiti da Vas više nema među nama. Zato se bojim iduće zborske probe i pogleda u desno gdje ću tražiti Vaš nasmijani lik i došaptavanje sa prof. Darijem. Bili ste dobri duh Angelicusa , uvijek iza nas stajali i bili kao vjetar u leđa alticama. Vidimo se mi još sigurno tamo negdje gore…da se opet nasmijemo do suza… Bila mi je čast pjevati uz Vas dvadesetak godina…“ – Lorijana

 

„Dragog doktora Detonija ću pamtiti po tome što je bio jednostavan i neopterećen. Njegove mokasinke uparene s cargo hlačama uvijek su nama “mlađariji” izazivale osmijehe i oduševljenje, zbog čega je  interno ubrzo postao “ikonom stila”. Nikada se nije ustručavao pohvaliti nas najmlađe. Na putovanjima nije krio obilno oduševljenje arhitekturom i umjetnošću, a u sjećanju će mi ostati njegovo zamišljeno lice udubljeno u promatranje svjetske baštine popraćeno raspravama s profesorom Milkovićem. No, ono po čemu ću ga pamtiti cijeli život jest njegov duboki milozvučni glas kojim sam bila fascinirana još kao malo dijete i rado zamišljala kako bi bilo lijepo slušati bajke kada ih on čita.“ – Klara

 

„Dragi Doktore, hvala za budno praćenje svakog mog koraka i ukazivanje na ono bitno i temeljno. Hvala što ste me učili samopouzdanju, srčanosti, upornosti i fokusu na detalje. Ponosna sam što sam Vas poznavala kao što ste mi primjerom pokazali da budem ponosna na blagoslove koje smo zajedno primali od Boga.“  – Karla