Što je zajedničko J. R. R. Tolkienu, H. Murakamiju i J. S. Bachu?
Naoko, ništa. Sva trojica su, doduše, umjetnici, no prva dvojica su spisatelji različitih žanrova, a Bacha ionako ne treba puno predstavljati.
Ipak, posljednjih mjeseci dolazili su mi u misli upravo u ovoj kombinaciji. Tko nije čitao Tolkienovog „Gospodara prstenova“, gledao je filmsku trilogiju o Frodu, nositelju prstena u Mordor. Frodo je skroman lik koji na sebe preuzme silan teret – i u tome uspije! Nakon što prsten biva uništen na mjestu gdje je i iskovan, Frodo se pridružuje ostalim „ringbearerima“ i za njega više nikada ništa neće biti isto. To ogromno iskustvo i silna pustolovina koju je prošao obilježi ga za čitav život, baš kao i sve nositelje prstena prije njega. Frodo je ponosan na sebe, ojačan i oplemenjen, ali i – drugačiji.
Haruki Murakami je danas najpoznatiji japanski pisac, dugogodišnji maratonac i vječni kandidat za Nobelovu nagradu. U jednoj svojoj knjizi opisuje kako je istrčao ultramaraton (dionica od 100 km) pa kaže da se osjećao kao da ulazi u duboko more: nije znao što ga čeka, nije mogao niti zamisliti što ga čeka, vrijeme je stalo, ostala je samo sadašnjost i jedna jedina misao – doći na cilj. I došao je. Drugačiji. Zauvijek promijenjen. Svijet više nije bio isti.
Pripremati Bachovu Misu u h-molu je iskustvo koje, vjerujem, niti jednog njezinog izvođača ne može ostaviti ravnodušnim. To je izuzetno opsežno i na svim razinama zahtjevno vokalno-instrumentalno djelo za koje se čovjek treba pripremiti i fizički, i tehnički, i emocionalno, i duhovno.
Naš zbor je ovo djelo pripremao u nekoliko etapa: prije dvije godine prvi puta smo otvorili zborsku partituru: krenuli smo s „Gloria in exelsis Deo“. Činilo se relativno teško, ali ne i neizvedivo: pjevno je, veselo i optimistično. Maestro Igrec nam je rekao da je Gloria jedan od lakših dijelova Mise i da računamo na puno daljnjeg rada na ostalim dijelovima Mise!
Puno nas je tada pomislilo – ah, ako smo pjevali Bachovu „Muku po Ivanu“ (i to tako uspješno!), snaći ćemo se i s Misom u h-molu. Ipak, nije bilo tako kako se isprva činilo… Gloriu smo savladali, kao i Sanctus, kao i Kyrie, kao i ostale dijelove Mise: etapno, cjelinu po cjelinu… Maestro je bio razradio uspješnu strategiju: održali smo niz manjih koncerata po Varaždinu i okolici na kojima smo, između ostalog, pjevali i dijelove ovog ultimativnog remek-djela svjetske glazbene baštine. Kako smo savladavali određene stavke, tako smo ih i prezentirali našoj publici – ovisno o dijelu crkvene godine, odnosno o predstojećem blagdanu. Tako smo ojačavali samopouzdanje.
Moram napomenuti da su naše redovne probe ponedjeljkom i utorkom u prostorijama Škole stranih jezika Žiger bile ne samo pjevačke. Naš maestro je ne samo izvanredan glazbenik, već i teolog koji nam je, objašnjavajući kako treba otpjevati pojedinu koloraturu, prenio i karakter samog djela! To su bili pravi pedagoški dragulji! Što u svojoj suštini predstavlja Kyrie eleison, a što Resurrexit? Koja misao i koja emocija pokreće Confiteor? Zašto Sanctus treba otpjevati tako da si zamislimo zvono (ding-dong)? Naše note prepune su motivirajućih zabilježaka koje bi trebalo uramiti!
Kako se bližio koncert, probe su bile sve intenzivnije, a naša motivacija sve veća. Sada više nema natrag. Ušli smo u duboko more. Moramo samo imati cilj pred sobom. Ne klonuti duhom. Održavati kondiciju. Napraviti prioritete. Ostati u sadašnjem trenutku.
Veliki koncert na 48. Varaždinskim baroknim večerima je iza nas. Nakon završne Dona nobis pacem, ostao je mir, suze u očima i svjesnost da ništa više neće biti isto.
Jadranka Težački
Izvor: Varaždinske barokne večeri
- Et resurrexit Chorus angelicus 4:02