Verdijev Requiem u Szombathelyu i u Varaždinu

Verdijev Requiem u Szombathelyu i u Varaždinu

u spomen na žrtve pandemije – …et lux aeterna luceat eis.

U suradnji sa pjevačima Ensemble Koinonia (iz Beča) te Kantorei St. Stephan (iz Badena), zbor Chorus angelicus izveo je Requiem Giuseppea Verdija kojeg vrlo često nazivaju i „najboljom Verdijevom operom“. Riječ je uglazbljenom tekstu katoličke mise za pokojne na latinskom jeziku, koje kroz sedam stavaka, u izvedbi, uključuje četvero solista, veliki mješoviti zbor i cjeloviti simfonijski orkestar. Djelo je praizvedeno u Milanu 1874. godine, a o vrijednosti samog djela napisano je mnogo literature. Nedvojbeno je slaganje oko skladateljskog umijeća i samim time i vrijednosti izvođenja samog djela. Stoga je bio izazov, ali i veliko zadovoljstvo upustiti se u realizaciju ovog projekta koji je plod suradnje hrvatskih, austrijskih i mađarskih glazbenika. Sudionici u pandemijskim uvjetima nisu vidjeli samo izazov za realizaciju ovog projekta, već i poticaj koji ih je motivirao na ustrajnost u svim izazovima koje je ovo vrijeme donosilo u pripremi tako zahtjevnog umjetničkog djela.

U sklopu spomenute međunarodne suradnje, ovo vokalno-instrumentalno djelo izvedeno je najprije 6. studenoga u Dvorani Bartók u Szombathelyu, u Mađarskoj, pod dirigentskom palicom Pétera Dobszaya. Potom je 7. studenog u franjevačkoj crkvi sv. Ivana Krstitelja pod ravnanjem mo. Anđelka Igreca, ovo djelo po prvi puta izvedeno u Varaždinu što je za domaće sudionike i posjetitelje imalo i posebnu važnost, ali i čar. Solisti, dirljivi u obje izvedbe, bili su Valentina Fijačko Kobić (sopran), Francesca Provvisionato (mezzosopran), Stjepan Franetović (tenor) i Christoph Seidl (bas), a izvrsna instrumentalna izvedba bila je djelo simfonijskog orkestra Savaria (iz Mađarske). Koncerti su održani u spomen na sve žrtve pandemije i sa željom da, barem na tren, uputimo pogled prema vječnom svjetlu koje i pokojnima, vjerujemo, kao i nama u ovim izazovnim trenucima može rasvijetliti vrijeme i put, ali i donijeti spokoj.

Ako središnji, najduži dio Verdijevog Requiema – Dies irae, dies illa na dramatičan način govori o suočavanju s vlastitim životom, nemoguće mu je dati smisao bez horizonta svjetlosti, vječnog svjetla. Iako svjetlost i tama mogu biti shvaćeni na više načina, tipično biblijsko značenje jest da je svjetlost dobra i vrijedna. Riječ je o Božjem daru – o kojem još od Knjige Postanka (Post 1,3-5), preko evanđelja (pr. Iv 1,9-10) i poslanica (pr. Ef 5,8-13; 1Sol 5,4-8) čitamo kao o istinskom svjetlu koje dolazi prije svega onoga što nastojimo biti, kao o svjetlu onoga što jesmo. Riječ je o svjetlu za koje smo predodređeni jer prosvjetljuje svakog čovjeka i svijet te koje može sjajiti i u mraku (usp. Mk 15,33), svijetliti u tami (usp. 1Iv2,8). Više nego ikad, u dramatičnosti povijesnog trenutka u kojem živimo i u dramatičnosti naših života i smrti potrebno je tražiti istinsko svjetlo, potrebno je dozvoliti biti okupan njegovim zrakama. Stoga i u dramatičnosti Verdijevog Requiema možemo doživjeti molitvenu čežnju povjerenja u Božje milosrđe, osluškujući zrake svjetlosti koje probijaju sad ovdje, sad ondje kroz čitavo djelo – od samoga početka u Requiem aeternam do kulminacije u završnoj sekvenci Libera me. Upravo je želja da se u samoj izvedbi iznesu drama čežnje i povjerenja nadahnjivala obje izvedbe, a zahvaljujući preciznom i nadahnutom vodstvu dirigenata, predanom muziciranju orkestra i uživljenom pjevanju solista, ovo je iskustvo bilo više od same izvedbe i za zborske pjevače jer je transformacija i pogled duha prema gore trajala još dugo nakon što je glazba utihnula. Dugotrajan, pak, pljesak slušatelja i u Szombathelyu kao i u Varaždinu, svjedočio je o njihovom doživljenom iskustvu, koje također zasigurno nije bilo samo estetsko.

Ana Haramina