J. S. Bach: Misa u h-molu, BWV 232

U prekrasnoj dvorani Hrvatskog glazbenog zavoda u Zagrebu izveli smo i treći puta velebnu Misu u h-molu Johanna Sebastiana Bacha, uz iste partnere kao i na Varaždinskim baroknim večerima: Hrvatski barokni ansambl, no ovog puta bez Ansambla Koinonía iz Beča.

Sve naše probe, vježbanja i promišljanja dobile su sjajan epilog 16. prosinca pred zagrebačkom publikom i u direktnom prijenosu koncerta na HRT Radiu 3.

Još jednom se potvrdilo da je biti dio Bachovog svijeta nešto izvanredno u svakom mogućem smislu 🙂

Piše: Zdenka Weber

NAJVEĆE POHVALE ZBORU CHORUS ANGELICUS

Ivana Lazar i Marta Schwaiger, soprani, Sonja Runje, alt, Hugo Hymas, tenor, David Greco, bas, Hrvatski barokni ansambl, Zbor Chorus Angelicus, Anđelko Igrec, dirigent, Hrvatski glazbeni zavod, 16. prosinca 2018.

Koncert održan 16. prosinca u Hrvatskom glazbenom zavodu u Zagrebu toliko je bremenit realnim kao i simbolički značenjima da bi o njemu bilo moguće napisati studiju a ne samo publicistički osvrt.

Počne li se od djela na programu – Mise u h-molu, BWV 232 J. S. Bacha, doista velebnog ostvarenja, zvučne katedrale u dvosatnom trajanju koja za izvedbu traži soliste, dva soprana, alt, tenor i bas, veliki mješoviti zbor i orkestar, koji uz obligatne gudačke dionice uključuje dvije flaute, dvije oboe d’amore (oboe), dva fagota, prirodni rog (u D), tri prirodne trublje (u D) i timpane, moguća su opširna dodatna pojašnjenja o njegovom nastanku i strukturi, a čije krajnje muzikološke konzekvence još niti danas nisu pouzdano osvijetljene. Velikan, neosporni genij njemačke barokne ali i klasične glazbe uopće, J. S. Bach posvetio je tom djelu gotovo cijeli život. Početak pisanja seže u 1733. godinu kada je, najvjerojatnije iz diplomatskih razloga, željan priznanja i imenovanja za saksonskog izbornog dvorskog skladatelja, lajpciški kantor ispisao dijelove mise na tekst katoličkog misnog ordinarija kao skladbu tada još podijeljenu u više svezaka, da bi djelo završio tek u zadnjim godinama života, kad je već oslijepio. Rukopise je naslijedio sin Carl Philipp Emanuel, a tek su pojedini stavci bili izvođeni do 1859. godine kada je cjelina, tek kasnije pod imenom Misa u h-molu, prvi put predstavljena javnosti i to u Leipzigu pod ravnanjem Carla Riedela, diplomanta i kasnije profesora na Konzervatoriju u Leipzigu, koji je kao zborski dirigent bio zaslužan za procvat izvođenja velikih vokalno-instrumentalnih djela. Prva je cjelovita izvedba uslijedila, dakle, tek 109 godina nakon Bachove smrti! Doista, to monumentalno djelo sinteza je svih stilskih i tehničkih postignuća koja je J. S. Bach, bez svakog pogovora jedno od najvećih imena svjetske umjetničke glazbe uopće, sakupio kao iskustva svojih prethodnika kroz stoljeća razvoja glazbenoga jezika, a onda usvojivši ih i nadopunivši, nadogradivši vlastitim genijem, ostavio kao baštinu čovječanstvu. Ali, istovremeno je to i najznačajniji duhovni susret između svijeta katoličkog štovanja i luteranskog kulta križa, riječju „najava najvećeg glazbenog umjetničkog ostvarenja svih vremena i svih naroda“, kako je u 19. stoljeću zapisao švicarski skladatelj i izdavač Hans Georg Nägeli.

Kronologiju izvođenja Mise u h-molu u Hrvatskoj također bi bilo vrijedno istražiti, a najnoviji pothvat ostvaren je na ovogodišnjim 48. Varaždinskim baroknim večerima u varaždinskoj katedrali 29. rujna. Potreban veliki izvođački aparat osigurali su Hrvatski barokni ansambl i varaždinski zbor Chorus Angelicus s dodanim bečkim Ansamblom Koinonía, a kao solisti nastupili su Ivana Lazar i Monika Cerovčec, soprani, Sonja Runje, alt, Hugo Hymas, tenor i David Greco, bas, sve pod dirigentskim vodstvom Anđelka Igreca. Nakon gostovanja u Beču, gdje je samo Zbor Chorus Angelicus sudjelovao u izvedbi Mise u h-molu pod ravnanjem dirigenta Ansambla Koinoia Hans Hausreithera i s austrijskim orkestrom, zagrebačka je izvedba 16. prosinca održana u okviru koncertnog ciklusa Hrvatskog komornog orkestra koji ovaj jedini specijalizirani komorni orkestar tradicionalno održava u Hrvatskom glazbenom zavodu.

Izašavši pred publiku koja je gotovo do posljednjeg mjesta, što znači više od 400 posjetitelja, ispunila najstariju i svakako najugledniju zagrebačku koncertnu dvoranu, violinistica i umjetnička voditeljica Hrvatskog baroknog ansambla Laura Vadjon izrekla je riječi koje je trebalo čuti. Naime, da je u glavnim crtama riješena sudbina HGZ-a i da će HRBA dalje u tom prostoru nastupati, kao i to da je koncert posvećen uspomeni na tragično preminulog utemeljitelja ansambla dirigenta Sašu Britvića (1965–2015), koji je imao izuzetnu viziju te je osnivanjem ansambla za povijesno vjerodostojno interpretiranje barokne glazbe utemeljio ansambl koji muzicira na povijesnim glazbalima i njeguje autentično interpretiranje barokne glazbe. A danas, nakon 19 godina postojanja, tu njegovu viziju kontinuirano nastavljaju upravo mlade generacije hrvatskih glazbenika i to usprkos činjenici da u Hrvatskoj ne postoje mogućnosti za učenje i studij sviranja na starim glazbalima. Sudjelovanje školovanih glazbenika, poput oboista Stjepana Nobila, usavršavanje flautistice Ane Benić i hornista Banka Harkaya, kao i trubača na prirodnim trubama – svih koji su potvrdili svoje sposobnosti u izvedbi u HGZ-u, uz gudače koje poučava Laura Vadjon, temelji su autentične izvođačke prakse koja već postiže vrlo zapažene i priznate rezultate. Da, sigurno je da su upravo Varaždinske barokne večeri inicijalno potakle zanimanje za povijesno utemeljeno izvođenje barokne glazbe, kao što je i sigurno da je Saša Britvić svojim dirigentskim i organizacijskim djelovanjem bio jedan od začetnika cijelog pokreta koji upravo Laura Vadjon, kao međunarodno priznata umjetnica na baroknoj violini, s ansamblom kojemu je na čelu i pedagoškim radom na Muzičkoj akademiji u Zagrebu, uspješno nastavlja i vodi. A treba pričekati da se utemelji organizirana nastava po uzoru na strane škole, o čemu upravo u Varaždinu postoje glasovi. Ali, o tom potom!

Izvedbu, u kojoj je umjesto sopranistice Monike Cerovčec nastupila Marta Schwaiger, ostvarili su svi ostali glazbenici kao i na 48. VBV. Pa ipak, akustika HGZ-a te činjenica da se nastupa u metropoli i to u izravnom prijenosu Hrvatskog radija, mogla je biti izvor dodatne napetosti. Ali, ništa od bilo kakve smetnje ili bilo čega što bi i u najmanjem detalju ugrozilo interpretacije svih misnih dijelova u kontinuitetu odlične zvukovnosti, tehničke sigurnosti i pjevanja i sviranja koje je duhovnu impozantnost djela predstavilo na krajnje produhovljen, glazbeno uvjerljiv i umjetnički dostojanstveni način. I ovdje bi bilo moguće ispisati laude kao opširniju studiju u odnosu na doista jedinstveno ostvarenje skladateljsko-tehničke impozantnosti Bachove Velike mise, na izvedbu u kojoj je do punog izražaja došla visoka koncentracija svih sudionika i njihova osposobljenost da zahtjevnosti partiture ostvare u ugođaju ničim ometane ljepote.

Posebnost je pak da je u ovom velikom vokalno-instrumentalnom djelu sudjelovao varaždinski Zbor Chorus Angelicus, mješoviti amaterski zbor koji je Anđelko Igrec, skladatelj i orguljaš, utemeljio kao Katedralni zbor 1999. godine i koji je osiguravao glazbeno obogaćivanje crkvenih obreda i svečanosti Varaždinske biskupije. Nažalost je stjecajem ne baš pozitivnih niti za amatere-pjevače ugodnih okolnosti zbor udaljen iz varaždinske katedrale, ali je privrženost članstva utemeljitelju Anđelku Igrecu tako postojana da je nastavljeno djelovanje i izvan biskupijskih okvira. Kako se sve događalo nekako istovremeno, udaljavanje zbora iz krila Biskupije i nužnost priprema za sudjelovanje na 48. VBV, budući da je zbor već bio predviđen za izvedbu Bachove Mise u h-molu, izvedba je, o čemu izvješćuje i ovaj tekst, ostvarena prvo u Varaždinu, potom u Beču a sada u i Zagrebu, a zbor je za svoje sudjelovanje i odlično pjevanje bio ispraćen burnim pljeskom i nakon izvedbe u HGZ-u. Sudjelovanje oduševljenih amatera-pjevača, koji su već ostvarili brojne vrhunske nastupe i suradnju s Hrvatskim baroknim ansamblom i u nekim prijašnjim projektima, potvrdilo je kvalitete zbora Chorus Angelicus i požrtvovnost njegova dirigenta, a priznanje je u ovoj godini stiglo i u obliku Diplome Milka Trnina Hrvatskog društva glazbenih umjetnika, koje je Anđelku Igrecu uručila predsjednica HDGU-a Višnja Mažuran na nedavnoj svečanosti u Muzeju za umjetnost i obrt. Naime, stručno je društvo varaždinski zbor nagradilo „za promicanje glazbene umjetnosti djeci, kao onima koje najviše trebamo nastojati privući u koncertne dvorane te za dva monumentalna koncerta izvedena u 2017. godini – Haydnovo Stvaranje svijeta izvedeno 21. svibnja 2017. u Varaždinskoj katedrali te Vespro della Beata Vergine Claudija Monteverdija uz Hrvatski barokni ansambl na 47. Varaždinskim baroknim večerima – dakle za dva koncerta koji su bili posvećeni obilježavanju 20. obljetnice Varaždinske biskupije.“

Kada se, dakle, čita obrazloženje žirija HDGU-a koje dodjeljuje Nagradu i Diplomu Milka Trnina, te posebno kada se uzme u obzir činjenica da je Zbor Chorus Angelicus doista velikom brzinom umjetnički napredovao odvaživši se na izvedbe remekdjela zborske glazbe, pa tako i Bachove Mise u h-molu, moguće je upravo nakon ovog nastupa u Zagrebu zboru uputiti osobite pohvale i posebno istaći požrtvovnost i pjevačke sposobnosti njegova članstva. Jer, taj je amaterski zbor ušao u povjesnicu hrvatske glazbene kulture mnogo šire od okvira grada u kojemu djeluje i u kojemu je postao nezaobilazni sudionik glazbenog života, pa je stoga moguće ponadati se da će i nastaviti sa svojim okupljanjem i vježbanjem pod vodstvom utemeljitelja kojega treba zadržati usprkos tome što je, prinuđen egzistencijalnim potrebama, morao otići raditi u Austriju, gdje se glazbeno školovao, te da će Zbor Chorus Angelicus, sada kao svjetovna udruga, opstati na temelju nekih drugih projekata i neke druge logističke i materijalne pomoći.

Program:
J.S.Bach: Misa u h-molu, BWV 232

Izvor: Klasika.hr

Piše: Rozalija Marija Vrček / 18. prosinac 2018.

Maestralan koncert, “In memoriam Saša Britvić”, u Hrvatskom glazbenom zavodu

Koncert In memoriam Saša Britvić održan 16. prosinca u Hrvatskom glazbenom zavodu u Zagrebu još je jednom bio mjesto posebnog pijeteta i tuge za velikim maestrom. Pod dirigentskom palicom Anđelka Igreca, dirigenta i zborovođe, izvedena je Misa u h-molu Johanna Sebastiana Bacha, BWV 232 (1685. – 1750.), a uz Hrvatski barokni ansambl, s Laurom Vadjon kao koncertnim majstorom, te Zbor Chorus Angelicus, kao solisti nastupili su Ivana Lazar, sopran I.Marta Schwaiger, sopran II.Sonja Runje, alt,Hugo Hymas, tenor,David Greco, bas.
Izvedba Bachove mise u h – molu bila je posvećena Saši Britviću, osnivaču i dugogodišnjem dirigentu Hrvatskog baroknog ansambla koji je svojim nastojanjima, uz Lauru Vadjon i druge glazbenike od kojih neki nisu više u ovoj postavi ansambla, Hrvatski barokni ansambl pretvorio u prvi hrvatski profesionalni ansambl specijaliziran za izvođenje barokne glazbe te djela hrvatske glazbene baštine.
Saša Britvić svojim je dugogodišnjim umjetničkim i pedagoškim djelovanjem ostavio trajan, neizbrisiv trag u hrvatskoj umjetnosti, a njegov je prerani odlazak ostavio mnoga glazbena pitanja otvorenima.
Njegov ansambl odužio mu se upravo skladbom koju je, po njihovim riječima najviše volio.
Kao što to u programskom letku navodi muzikolog Ennio Stipčević, riječ je o jednom od posljednjih opsežnijih vokalno instrumentalnih djela koje je Bach pisao od 1733. do 1749. godine.
Misa slijedi rimokatoličko bogoslužje, skladana kao pokušaj pomirenja teološkog razmimoilaženja katolicizma i reformacije.Pisana nevjerojatnom imaginacijom i vještinom leipziškog kantora predstavlja apsolutni vrhunac vokalno instrumentalne skladbe.Osim nenadmašne upotrebe kontrapunkta koji svojim složenim vertikalnim harmonijama na momente biblijsko – proročanski predskazuje stremljenja u glazbi XX. stoljeća (evidentno ne posve uspješnih pokušaja dosega velikog uzora), nevjerojatne umješnosti korištenja dinamika i agogike da bi u isprepletenosti dionica mogli čuti glazbu a ne buku i neidentificirani šum, u svakom stavku mise postoji simbolika brojeva vezanih uz teme katoličke vjere, misli i nauke.To dobro prepoznaje iAnđelko Igrec koji svojim obrazovanjem do potankosti prepoznaje i definira simboliku partiture ne pretvarajući je u misticizam.
Ni svoju detaljnu glazbenu promišljenost kao ni precizan, jasan, obli i prirodni dirigentski pokret maestro Igrec ne zadržava na sterilnosti šture znanstvene analize.Svoje znanje, naprotiv, koristi da prenese zanos, katarzu glazbom kao takvom i na ansambl i publiku.
Radost muziciranja i života, kao svojevrsna oda preminulom maestru, odzvanjala je dvoranom Glazbenog zavoda. Orkestar, zbor, solisti, tešku su partituru izvodili tehnički kvalitetno poštujući zamisli i skladatelja i dirigenta.
Zbor, koji je sastavljen najvećim dijelom od pjevača amatera prekrasnih glasova (umjesto 50 ili 150 članova zbora, Chorusa je pjevalo samo tridesetak) svojim uvježbanim ujednačenim zvonkim tonom čiste intonacije i postave dokazuju opravdanost malobrojnosti u novije vrijeme preferiranu od svih vodećih svjetskih stručnjaka Bachovog opusa.
Nesumnjivo je da se u radu sa zborom koji je dosegnuo profesionalne standarde osim velikog talenta svih članova, krije i nadarenost za pedagogiju i metodiku njihovog zborovođe. Igrec je pametnim vođenjem legata, dinamičkih razlika pojedinih dionica stvorio plastičnu glazbenu strukturu bistre slušnosti.
Orkestar, uredne intonacije, posebno gudači u sviranju bez vibrata, osjetljivo je i surađujući, stilski znalački slijedio izazove gotovo dramatično – romantičnog uzdušja koje je maestro ponudio.
Vedrina duhača, smirena stabilnost timpana, jecaji violina (Agnus dei) ne bi bili vjerodostojni da zanatski točno nisu izvedene dionice.Laura Vadjon kao ravnopravan solist u izvedbi arije “Laudamus te” svojim je bravuroznim pasažama potvrdila dominantnu poziciju svirača barokne violine. Nimalo ne zaostajući, pridružila joj se Tanja Tortić čineći blistavi duo kojeg bismo rado čuli i u Bachovom koncertu za dvije violine u d-molu.
Lea Sušanj Lujo, violončelo solo u ariji basa “Et in Spiritum Sanctum” pokazala je sav svoj raskošni, maštoviti talent, jednako kao i maestralna Ana Benić, flauta solo, arija tenora “ Benedictus”. Ana Benić je flautistica velike muzikalnosti, precizne intonacije i savršenog osjećaja za zajedničko muziciranje. Njen ton je lagano svijetao, čist, tehnički gotovo besprijekoran.
Solo rog Bánk Harkay, u velikoj, napornoj ariji basa “Quoniam tu solus sanctus” dokazao je kako se i rog baroknog razdoblja čija se intonacija svira isključivo usnama (ambažurom) i zatvaranjem četiri rupice na samoj cijevi instrumenta može svirati lakoćom.
Nezaobilazne oboe, trublje i fagoti uz točan kontrabas (Frano Petrač), pouzdanog Franju Bilića kao basso continuo i Ivanu Kuljerić Bilić na timpanima svojim su muziciranjem adekvatno zaokružili izvedbu orkestra.
Solisti su briljirali.
Ivana Lazar koja u sedam dana može pjevati Mozartovu Kraljicu noći, Puccinijevu Musette i Bachovu misu, pokazuje svoje veliko umjetničko i pjevačko znanje. Njena je senzibilnost osobito došla do izražaja u dvopjevima s briljantnim, blistavim glasom tenora Huga Hymasa, savršeno pristalim sopranom Marte Schwaiger te tamnim, baršunastim altom Sonje Runje.
Jednake boje glasa u svim registrima, potresna u izvedbi osvojila je publiku u ariji Agnus Dei.
Moćan, apostolski bas Davida Greca odmjerenim je suženim vibratom donio razumljivu dikciju i skrušenost pred Svetim.
Bachovu misu isti je ansambl s manjim izmjenama u sastavu zbora i solista izveo i na ovogodišnjim Varaždinskim baroknim večerima gotovo jednako uspješno, no, izvedba u Koncertnoj dvorani Glazbenog zavoda ne samo da je potvrdila već dosadašnje primljene nagrade koju je Chorus dobio, nego i ispravnost odluke da im se dodijeli veliko priznanje, nagradu “Milka Trnina”.Njihova izvedba Bachove mise u h-molu zaslužila je da bude zapisana na nosaču zvuka, za budućnost i da nas podsjeća kolike vrsne talentirane glazbenike mi u Hrvatskoj imamo, koje moramo njegovati,profesionalne i one što ih neadekvatno nazivaju amaterima.

Izvor: Hia.com.hr